Indonesaya

Nekako mi se čini da sam u životu s mnogim ljudima ostavila neke neriješene emocionalne vezanosti... Kada bi se nešto izjalovio jednostavno bih iščeznula, bez rješavanja nestala emocionalno i fizički. Bilo mi je tako lakše, nego trpjeti bol. Proznajem, dogodilo mi se čak i da su mi se bez razloga prestali javljati, a ja bih to sve duboko zatrpala... No, jednog malog sam nastavila dugo osjećati, mjesecima nakon posljednjeg viđanja... I kao da još uvijek osjećam neku povezanost iako sada imam drugi, novi život. Znam, ovo sve može biti i čisto umišljanje... nažalost. Mislim, ne patim za njim, niti išta slično, ali kao da ta silna mentalna energija nije bila ispoljena u dovoljom omjeru i sada je ostao djelić koji negdje titra... Najćešće se javi nakon što ga sanjam. Nije često i ne znam što bi moj sadašnji partner mislio o tome. To zapravo, može biti manifestacija nekog mog ideala, težnje za pojedinim odjećajina koje možda ne osjećam od strane sadašnjeg momka pa se manifestira u njegovom liku kojeg sam možda i idealizirala. Možda on, zapravo u stvarnosti i ne bi imao takve osjećaje i takav odnos prema meni. Da, možda se sve te emocije zapravo manifestiraju kroz njegov lik u snu i možda je samo moja percepcija o njemu takva. Znam... Možda sam bila nerealno zaljubljena u njega, možda smo imali neku povezanost koja se nikako nije ostvarila na fizičkom planu jer sam ja to uveliko sabotirala, a bilo je mnogo prilika. U tom sam se periodu toliko bojala vezanja i povrjeđivanja da sam rijetko kome davala priliku, također, dovoljno mi je bilo da se s nekim viđam povremeno, bez sexa i dogovora s tom osobom, već samo kad se zajedničko društvo nađe i okolnosti se same od sebe stvore. Bili smo dosta nespretni, ali ja sam se itekako emocionalno vezala možda za njegovo biće, možda samo za ideal. Imali smo zapravo dosta prilika biti skupa, on ih je pravio, a ja sam ih sve sabotirala u potpunosti. San uglavnom ide tako da smo na ljetovanju, mnogo smo mlađi nego što smo se poznavali u stvarnosti i moja obitelj je iznajmila aparman kod njegove obitelji. Ne sjećam se svega, ali sve vodi protiv nas, iako frcaju naboji, nikako da se spojimo, da budemo nasamo. Na kraju, moja obitelj već treba otići, ja spremam stvari, kad mi stiže poruka na mobitel, najprije mislim da je neki njegov frend i on neće da se predstavi, a zatim shvatim da je on i tada kad počnem pisati poruku, tipkovnica je pokvarena i šalje mu neprepoznatljive riječi, nikako da mu objasnim da i ja njega želim i da želim da ga što prije vidim. Na kraju, moju obitelj vodi njegova mama (ne znam gdje) i moji se zapravo šale da njenom sinu trebaju dat moju ruku, a ja cvjetam od sreće jer je napokon ta "ljubav" prepoznata, ispoljena... Dalje se ne sjećam, ali možda barem u snu trebam doživjeti to sjedinjenje sa njim da napokon prijeđem preko toga. Ili je to simbolički korak ka prevazilaženju nekog dijela mene, mojih nekih barijera koji se manifestira na taj način.

Koliko je potrebno da ti osoba postane potpuni stranac? Ponekad je dovoljna samo jedna riječ ili pola rečenice jer u tom trenutku su tvoje uši poslatle gluhe i ne mogu shvatiti kako takvo nešto može izaći iz usta osobe s kojom si do maloprije dijelio sve. Stvar je zapravo što ne poznajemo ni samoga sebe, a pogotovo ne drugu osobu, nismo mu dosegnuli, zaronili u bit, a ni ta osoba u našu. Pogrešno je smatrati da sam ja ono što činim ili ne činim, ali na kraju je to jedino što se vidi. I previše te preplave emocije da bi išta na to rekao i obrazložio, a nema smisla ni pričati niti ista reći. Čovjek je neka nepremostiva dubina svih njegovih skrivenih karakteristika... ni drvo nije samo drvo, nego je nešto puno više što možeš vidjeti očima. Putnik će u njemu vidjeti mjesto odmora, hladovinu. Drvosjeća će u njemu vidjeti prepreku koju treba oboriti, savladati. Majstor će u njemu vidjeti sredstvo od čega će nešto izgraditi. Prirodoslovac, će stablo i njegove najsitnije dijelove živog bića vidjeti na prvi pogled jer je obrazovan za to da vidi. Dok će šaman u drvetu vidjeti puno više od svih ovih zajedno, vijet će njegov duh, osjećaje, bit, važnost, svrhu... Isto je i sa ljudima. Čovjek nije samo čovjek nego je ono što si ti sposoban da vidiš.