Indonesaya

Dobrodošli na moj blog

21.01.2021.

Neprevaziđeno

Nekako mi se čini da sam u životu s mnogim ljudima ostavila neke neriješene emocionalne vezanosti... Kada bi se nešto izjalovio jednostavno bih iščeznula, bez rješavanja nestala emocionalno i fizički. Bilo mi je tako lakše, nego trpjeti bol. Proznajem, dogodilo mi se čak i da su mi se bez razloga prestali javljati, a ja bih to sve duboko zatrpala... No, jednog malog sam nastavila dugo osjećati, mjesecima nakon posljednjeg viđanja... I kao da još uvijek osjećam neku povezanost iako sada imam drugi, novi život. Znam, ovo sve može biti i čisto umišljanje... nažalost. Mislim, ne patim za njim, niti išta slično, ali kao da ta silna mentalna energija nije bila ispoljena u dovoljom omjeru i sada je ostao djelić koji negdje titra... Najćešće se javi nakon što ga sanjam. Nije često i ne znam što bi moj sadašnji partner mislio o tome. To zapravo, može biti manifestacija nekog mog ideala, težnje za pojedinim odjećajina koje možda ne osjećam od strane sadašnjeg momka pa se manifestira u njegovom liku kojeg sam možda i idealizirala. Možda on, zapravo u stvarnosti i ne bi imao takve osjećaje i takav odnos prema meni. Da, možda se sve te emocije zapravo manifestiraju kroz njegov lik u snu i možda je samo moja percepcija o njemu takva. Znam... Možda sam bila nerealno zaljubljena u njega, možda smo imali neku povezanost koja se nikako nije ostvarila na fizičkom planu jer sam ja to uveliko sabotirala, a bilo je mnogo prilika. U tom sam se periodu toliko bojala vezanja i povrjeđivanja da sam rijetko kome davala priliku, također, dovoljno mi je bilo da se s nekim viđam povremeno, bez sexa i dogovora s tom osobom, već samo kad se zajedničko društvo nađe i okolnosti se same od sebe stvore. Bili smo dosta nespretni, ali ja sam se itekako emocionalno vezala možda za njegovo biće, možda samo za ideal. Imali smo zapravo dosta prilika biti skupa, on ih je pravio, a ja sam ih sve sabotirala u potpunosti. San uglavnom ide tako da smo na ljetovanju, mnogo smo mlađi nego što smo se poznavali u stvarnosti i moja obitelj je iznajmila aparman kod njegove obitelji. Ne sjećam se svega, ali sve vodi protiv nas, iako frcaju naboji, nikako da se spojimo, da budemo nasamo. Na kraju, moja obitelj već treba otići, ja spremam stvari, kad mi stiže poruka na mobitel, najprije mislim da je neki njegov frend i on neće da se predstavi, a zatim shvatim da je on i tada kad počnem pisati poruku, tipkovnica je pokvarena i šalje mu neprepoznatljive riječi, nikako da mu objasnim da i ja njega želim i da želim da ga što prije vidim. Na kraju, moju obitelj vodi njegova mama (ne znam gdje) i moji se zapravo šale da njenom sinu trebaju dat moju ruku, a ja cvjetam od sreće jer je napokon ta "ljubav" prepoznata, ispoljena... Dalje se ne sjećam, ali možda barem u snu trebam doživjeti to sjedinjenje sa njim da napokon prijeđem preko toga. Ili je to simbolički korak ka prevazilaženju nekog dijela mene, mojih nekih barijera koji se manifestira na taj način.

08.05.2020.

Ono što si ti sposoban da vidiš

Koliko je potrebno da ti osoba postane potpuni stranac? Ponekad je dovoljna samo jedna riječ ili pola rečenice jer u tom trenutku su tvoje uši poslatle gluhe i ne mogu shvatiti kako takvo nešto može izaći iz usta osobe s kojom si do maloprije dijelio sve. Stvar je zapravo što ne poznajemo ni samoga sebe, a pogotovo ne drugu osobu, nismo mu dosegnuli, zaronili u bit, a ni ta osoba u našu. Pogrešno je smatrati da sam ja ono što činim ili ne činim, ali na kraju je to jedino što se vidi. I previše te preplave emocije da bi išta na to rekao i obrazložio, a nema smisla ni pričati niti ista reći. Čovjek je neka nepremostiva dubina svih njegovih skrivenih karakteristika... ni drvo nije samo drvo, nego je nešto puno više što možeš vidjeti očima. Putnik će u njemu vidjeti mjesto odmora, hladovinu. Drvosjeća će u njemu vidjeti prepreku koju treba oboriti, savladati. Majstor će u njemu vidjeti sredstvo od čega će nešto izgraditi. Prirodoslovac, će stablo i njegove najsitnije dijelove živog bića vidjeti na prvi pogled jer je obrazovan za to da vidi. Dok će šaman u drvetu vidjeti puno više od svih ovih zajedno, vijet će njegov duh, osjećaje, bit, važnost, svrhu... Isto je i sa ljudima. Čovjek nije samo čovjek nego je ono što si ti sposoban da vidiš.

13.09.2019.

Sad će da nas biju sile svjetske milicije

Neki veleposlanik na slabom bosanskohercegovačkom jeziku (?) na dnevniku reče da zemlje zapadnog balkana nemaju alternativu za ulazak u Europsku uniju.  Mogao je jednostavnije reč da MORAMO u EU.
Imamo, itekako, a ta je da ne uđemo, a šta ćeš kad ove ovce od vladajućih stranaka k tome teže, a da nitko ne pita građane. Fino.

Ne znam kako ljudi uopće vide moj blog, mislim na ove što me nemaju u favoritima. Znam da ima hrpa nekakvih novih blogova na stranim jezicima i svoj mi je nemoguće pronaci među njima. Nije nešto zaštićen ovaj blogger.
06.09.2019.

70's

Spomenula sam u prošlom postu seriju Lude 70-te. Sjećam se još dok sam sa starijom sestrom gledala na TV-u. Bila sam tada i mlađa od ovih u seriji, mislim osnovna škola i vjerojatno nisam ni kontala kada ono oni sjede u krugu i puše joint. Uglavnom, znam da mi onaj s kovrčavom kosom i naočalama Steven nije bio nešto zanimljiv. Valjda jer mi se tada nije sviđao (izgledom). Mlada ja, a sad mi je najbolji lik u seriji. Mislim svi imaju svoje nešto, ali on je močan neki lik, onaj njegov sarkazam ili brutalna iskrenost, topli pogled, smiješak...hahahah ovo zadnje dvoje zajebajem, ali takav bi valjalo nekad bit. HAHAHAHA! Da nismo ovako nekako povučeni i introvertni. Uglavnom, ne gledam baš serije ni TV. ali ova je zabavna (kao i večina sitcoma), jest im bilo dobro, prije nije bilo ni mobitela. E o takvom sam ja društvu sanjala kao dijete, ali kako se nisam baš družila s muškima, žene su bile kao Jackie i tako, ništa zanimljivo. Prošlo mi mladenačko doba.

Kultna serija "Lude sedamdesete" slavi 19 godina
05.09.2019.

Pričaj mi malo o tom.. ili nemoj

Ponekad smišljam post dok spavam, točnije u polu snu, prije nego ću zaspati. Šta da kažem,  toliko mi znači ovaj bloger. :P. Pod uvjetom da netko i čita. Ili ne, svejedno. Ne znam je li tako drugim ljudima ili samo nama koji se još uvijek pronalazimo, tražimo i gubimo da neki ljudi čine da se osjećamo inferiornijima, podređenima, slabašnima, bez imalo samopouzdanja...a igrom slučaja se morate družiti, čitaj ta osoba je bliska s nekim s kim si ti blizak. Tipa slično  je bilo u Ludim 70-tim kada je Kelso hodao sa Jackie i onda su je svi morali trpit, iako je bila i više nego iritantna. Eto, samo što ta osoba ne hoda s tom osobom nego ja... al nije važno. I što ne ide na živce svima, nego samo meni. 
Bilo bi jednostavnije da možeš ne viđati tu osobu, ali to je opet neko zakopavanje i kad-tad će taj problem izaći na vidjelo. Ne znam, ta osoba naizgled ne čini ništa što bi moglo uzrokovatg taj osjećaj niže vrijednosti, ali je nekakva sigurna u sebe, o svemu ima mišljenje, o svemu može pričati, malo voli i nametati svoje mišljenje. Nije da ima nekog utjecaja na mene, ali me živcira što je svi najčešće slušaju... Možda je po srijedi ljubomora, ali nije, prema nekome sam znala imati baš izričitu ljubomoru i primijetim to, ali ovo, ovo je nešto čudno. U trenutku kada se družimo ne mogu se nikako opustiti, ne mogu biti ja, ona koja sam inače i preispitujem svoje ponašanje, nisam nimalo slobodna. Ali dobro, to mi se javljaju stari problemi kada nisam mogla komunicirati s ljudima. Nisam baš društvena i to mi često zadaje probleme sa samom sobom, zatomim sve osjećaje i postanem nekako tupa - numb, englezi imaju bolju riječ za to stanje. Ne znam što je uzrok tome, ponekad sam se najbolje osjećala kada sam sama sa sobom, kada se ne moram družiti ni s kim, a sad "moram". Mislim da imam neki poremečaj koji nekad iščezne, a nekad se ispolji pa mi neda mira. I koliko god bih pokušala te moje osječaje i ponašanja racionalizirati i ublažiti nekim razmišljanjima tipa: "Svi smo jedno" ili "Ona je baš dobra osoba". Ne ide nikako i nema pomoći. Najlakše mi je kada je daleko, negdje... ili da sam ja daleko. Stvar je u tome što ni samu sebe ne volim dovoljno i što nisam slobodna vele. I nisam ekstrovertna osoba. Recimo, kad se zapošljavaš, vrlo često ti daju onaj glupi upitnik o određivanju ličnosti (znam ga skoro napamet, ali nikad nisam fejkala odgovore) i u pravu su, bolje je da im rade ekstrovertirane osobe, one će se brinuti samo za svoj rad, status, da kupe sebi nekih stvari, neće razmišljati o ustroju firme, o tome kako ih šef izrabljuje i kako nisu sa svojom djecom skoro cijeli dan. Tako je isto s ljudima, zašto bi se družili s onima kojie treba popravljati, odnosno koji sami sebe trebaju popraviti.
Nisam ovdje napisala dosta stvari, nešto mi se neda. Možda nekom drugom prilikom. I ako ponovno počnem čitati, vjerojatno ni meni ništa neće imati smisla.

Stariji postovi