Indonesaya

Dobrodošli na moj blog

13.09.2019.

Sad će da nas biju sile svjetske milicije

Neki veleposlanik na slabom bosanskohercegovačkom jeziku (?) na dnevniku reče da zemlje zapadnog balkana nemaju alternativu za ulazak u Europsku uniju.  Mogao je jednostavnije reč da MORAMO u EU.
Imamo, itekako, a ta je da ne uđemo, a šta ćeš kad ove ovce od vladajućih stranaka k tome teže, a da nitko ne pita građane. Fino.

Ne znam kako ljudi uopće vide moj blog, mislim na ove što me nemaju u favoritima. Znam da ima hrpa nekakvih novih blogova na stranim jezicima i svoj mi je nemoguće pronaci među njima. Nije nešto zaštićen ovaj blogger.
06.09.2019.

70's

Spomenula sam u prošlom postu seriju Lude 70-te. Sjećam se još dok sam sa starijom sestrom gledala na TV-u. Bila sam tada i mlađa od ovih u seriji, mislim osnovna škola i vjerojatno nisam ni kontala kada ono oni sjede u krugu i puše joint. Uglavnom, znam da mi onaj s kovrčavom kosom i naočalama Steven nije bio nešto zanimljiv. Valjda jer mi se tada nije sviđao (izgledom). Mlada ja, a sad mi je najbolji lik u seriji. Mislim svi imaju svoje nešto, ali on je močan neki lik, onaj njegov sarkazam ili brutalna iskrenost, topli pogled, smiješak...hahahah ovo zadnje dvoje zajebajem, ali takav bi valjalo nekad bit. HAHAHAHA! Da nismo ovako nekako povučeni i introvertni. Uglavnom, ne gledam baš serije ni TV. ali ova je zabavna (kao i večina sitcoma), jest im bilo dobro, prije nije bilo ni mobitela. E o takvom sam ja društvu sanjala kao dijete, ali kako se nisam baš družila s muškima, žene su bile kao Jackie i tako, ništa zanimljivo. Prošlo mi mladenačko doba.

Kultna serija "Lude sedamdesete" slavi 19 godina
05.09.2019.

Pričaj mi malo o tom.. ili nemoj

Ponekad smišljam post dok spavam, točnije u polu snu, prije nego ću zaspati. Šta da kažem,  toliko mi znači ovaj bloger. :P. Pod uvjetom da netko i čita. Ili ne, svejedno. Ne znam je li tako drugim ljudima ili samo nama koji se još uvijek pronalazimo, tražimo i gubimo da neki ljudi čine da se osjećamo inferiornijima, podređenima, slabašnima, bez imalo samopouzdanja...a igrom slučaja se morate družiti, čitaj ta osoba je bliska s nekim s kim si ti blizak. Tipa slično  je bilo u Ludim 70-tim kada je Kelso hodao sa Jackie i onda su je svi morali trpit, iako je bila i više nego iritantna. Eto, samo što ta osoba ne hoda s tom osobom nego ja... al nije važno. I što ne ide na živce svima, nego samo meni. 
Bilo bi jednostavnije da možeš ne viđati tu osobu, ali to je opet neko zakopavanje i kad-tad će taj problem izaći na vidjelo. Ne znam, ta osoba naizgled ne čini ništa što bi moglo uzrokovatg taj osjećaj niže vrijednosti, ali je nekakva sigurna u sebe, o svemu ima mišljenje, o svemu može pričati, malo voli i nametati svoje mišljenje. Nije da ima nekog utjecaja na mene, ali me živcira što je svi najčešće slušaju... Možda je po srijedi ljubomora, ali nije, prema nekome sam znala imati baš izričitu ljubomoru i primijetim to, ali ovo, ovo je nešto čudno. U trenutku kada se družimo ne mogu se nikako opustiti, ne mogu biti ja, ona koja sam inače i preispitujem svoje ponašanje, nisam nimalo slobodna. Ali dobro, to mi se javljaju stari problemi kada nisam mogla komunicirati s ljudima. Nisam baš društvena i to mi često zadaje probleme sa samom sobom, zatomim sve osjećaje i postanem nekako tupa - numb, englezi imaju bolju riječ za to stanje. Ne znam što je uzrok tome, ponekad sam se najbolje osjećala kada sam sama sa sobom, kada se ne moram družiti ni s kim, a sad "moram". Mislim da imam neki poremečaj koji nekad iščezne, a nekad se ispolji pa mi neda mira. I koliko god bih pokušala te moje osječaje i ponašanja racionalizirati i ublažiti nekim razmišljanjima tipa: "Svi smo jedno" ili "Ona je baš dobra osoba". Ne ide nikako i nema pomoći. Najlakše mi je kada je daleko, negdje... ili da sam ja daleko. Stvar je u tome što ni samu sebe ne volim dovoljno i što nisam slobodna vele. I nisam ekstrovertna osoba. Recimo, kad se zapošljavaš, vrlo često ti daju onaj glupi upitnik o određivanju ličnosti (znam ga skoro napamet, ali nikad nisam fejkala odgovore) i u pravu su, bolje je da im rade ekstrovertirane osobe, one će se brinuti samo za svoj rad, status, da kupe sebi nekih stvari, neće razmišljati o ustroju firme, o tome kako ih šef izrabljuje i kako nisu sa svojom djecom skoro cijeli dan. Tako je isto s ljudima, zašto bi se družili s onima kojie treba popravljati, odnosno koji sami sebe trebaju popraviti.
Nisam ovdje napisala dosta stvari, nešto mi se neda. Možda nekom drugom prilikom. I ako ponovno počnem čitati, vjerojatno ni meni ništa neće imati smisla.
02.09.2019.

Bildanje

Pošlo mi je za rukom da u postovima objavljujem sve "društvene" stvari koje me živciraju pa evo još jedna stvar koja me je oduvijek živcirala. Odnedavno, a pod tim mislim u zadnjih pet - šest godina u modu je došlo bildanje, a tome su se podredile kako žene, tako i muškarci. Prije su žene išle na fitnes kako bi bile fit, u modi je bilo vitko tijelo, a danas...danas se baziraju da napumpaju guzice. Kako tržište radi na principu ponude i potražnje za to postoje različiti treneri i to pumpanje je postalo veoma unosan biznis. Sada imamo certificirane kvazi-trenere, nutricioniste koji te savjetuju kako da radiš vježbe, šta da jedeš (naravno proteine, nemoj ni slučajno ugljikohidrate, oni stvaraju salo, a proteini mišiće, bla, bla).
Ne znam, to je valjda došlo s maničnim pokazivanjem guzica na instagramu. Ja kad vidim da se netko slikao odpozada dođe mi zlo. Guzica naizvolite.
Nikad mi nije bilo privlačno da netko ima gužičetinu. Znam, heteroseksualna sam i naravno da mi nije privlačno, ali nisam ni ja priželjkivala da je imam. To mi je jednostavno gadno i privlači puno pažnje, kako muških, tako i ženskih. A ne, one se sada sve trude da im bude što veća, rade kojekakve vježbe, hajde kada je lijepo oblikovana i nije prevelika, to je ok, ali nekakvo abnormalno zdanje punih mišića mi je baš bezveze. To da je tvrda i da je samo mišić mi je karakteristično za muškarce, za žene baš i ne, mora biti i malo sala. Hahahha. Ne mogu vjerovati o čemu ja pišem.
Možda je muškarcima ekstra kada vide neke velike napumpane guzice u tajicama, mora da im proradi nagon, ali čemu to da kod svakog muškarca kojeg sretneš izazivaš nagon..ne znam. Nikad nisam voljela da me muškarci previše omjeraju (osim onih koji mi se sviđaju, naravno). Valjda danas više ne možeš biti selektivan pa te moraju svi muškarci omjerat, stari, mladi, krkani, kavaliri, građevinski radnici sa zgrade, dječaci koji se igraju, profesor na fakultetu, svečenik, dedo koji prelazi cestu, ljudi koji čekaju u redu...
Ili ono kad obuče preduboke i preuske traperice (ili bilo koje druge hlače) i ispod naravno preuske gačice koje se urezuju. Ne znam stvarno zašto vole da im ta pozadina dolazi u prvi plan? Vječno pitanje
27.08.2019.

Prolaznost

Nemam sada previše godina, a pod tim mislim da nisam proživjela još ni tri desetljeća, ali mogu reći da ljudi baš puno toga prožive u životu. Nekada mi navru neka sjećanja iz djetinjstva ili osnovne, srednje, fakulteta... (ovo pišem samo orjentacijski) , ali pojedina sve više i više blijede. Kao dijete, dosta sam samu sebe smatrala odraslom, a sada kada pogledam današnju djecu, smatram ih malim i da ništa živo ne znaju.
Uvijek sam imala taj neki svoj unutarnji svijet (kao svatko naravno), ali mogu reći da dosta toga i nisam dobro uradila. Međutim, tu nema mjesta za kajanje, tako je kako je. Možda neke dvije-tri stvari bih promijenila, ali nije pod moranjem.

Bila sam možda malo previše osjetljivo dijete, osjetljivo, a opet u drugu ruku i iznimno jako. Možda sam imala neke nerealne poglede i kroz srednju i kroz fakultet, ali sam se znala za dosta stvari uhvatiti i ni pod koju ih cijenu ne puštati. Nekakve iracionalne strasti... Recimo u osnovnoj sam išla u glazbenu školu i isprva mi se to baš i nije dalo nikako, puno puta nisam ni išla na vježbe, a onda mi se odjednom sve preokrenulo i bila sam gorljivo tome privržena, puno sam vježbala svirati, a i išlo mi je, imala sam dara za glazbu, samo što nisam bila baš otvorena, više sam se stidjela svega i nisam puno komunicirala s ljudima, nastavnicima i kolegama. Ista stvar je bila s jednim predmetom u školi kojeg nikad ne bih učila poslije nastave nego bih sve naučila na satu, a mislim da je sve to bilo samo zbog nastavnika koji je to dobro objašnjavao i koji mi se potajno pomalo i sviđao. Ne mogu reć da sam bila zaljubljena u njega, bio je stariji možda nekih 15 godina, ali mi je davao vjetar u leđa. U srednjoj, već sam spominjala sam bila opsjednuta tom srednjoškolskom ljubavi, a na fakultetu, fakultetom i vjerom, a sve me to prošlo. Iracionalne strasti koje te gone na akciju. S čim sam sada? Poslom sigurno nisam. Nisam nešto ambiciozna da zgrčem vpare, možda bih trebala biti jer većina ljudi ovjde te na taj način vrednuje čovjeka općenito. Prije je bilo glavno to da se ljudi skuće, da naprave veliku kuću, da voze skupa auta. Žene su ostavljale malu djecu da idu radit. To je sve neko gonjenje, nešto unutar njih ih goni da rade, to nije njihova slobodna volja i uopće u radu ne uživaju nego je to nešto što moraju kao da su prisiljeni, a opet ne mogu bez toga. Tužno, zar ne. Voljela bih biti stručnjak u nećemu, raditi ono što volim, aktivno djelovati, i biti društveno korisna, samo još ne znam šta bih u životu željela raditi.
Kada se zamislim u nekoj firmi da radim...sve mi to izgleda nekako tmurno. Na prošlom poslu je bilo puno stresa, morao si raditi i kući da bi stigao te njihove rokove, a ja kakva sam, cjepidlaka, mora to sve fino biti i estetski, sam puno vremena provodila na tome. I kao njegovali su te neke osjećaje pripadnosti: "Mi smo obitelj" ali se to nigdje nije osjećalo. Sve je bilo više umjetno.

Ne znam, važnije mi je imati vremena za ljude koje volim.
A sad recimo kad imam vremena, ništa ne radim, možda sam i lijena previše. :( Možda bih mogla učiti za stručni, neki program za 3D modeliranje ili neki strani jezik da se malo usavršim. Tko zna, možda završim u Njemačkoj.

Nisam opsjednuta ni izgledom kao većina žena. Ne znam, volim ležernost, kosa mi nekad bude neofarbana i po dva mjeseca. Prestala sam se vele šminkat jer općenito šminka i kozmetika nije zdrava, puna je kemikalija. Nisam luda ni za odjećom, jer je moda samo mašinerija da se uvijek i iznova kupuje nešto...



Stariji postovi